Lonac za kavu jedan je od najranijih izuma u Europi. Uvedena je u Francuskoj oko 1685. godine i postala je popularna na raznim mjestima tijekom razdoblja Louis XV. To je samo staklena boca vode s metalnom pločom za grijanje i alkoholnom svjetiljkom ispod grijanja. Budući da je ovaj lonac za kavu vrlo dugotrajan, američki Benjamin Thompson izumio je Langford Filter kavu, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan.
1763. Francuz Dunmartin izmislio je metodu stavljanja zdrobljenog zrna kave u džep s flanelom, objesiti ga na rub lonca i ulijevanje vruće vode. Kava i topla voda u torbi dugo su se zagrijavali, stvarajući različite oblike kuhanja, što je uvelike poboljšalo aromu kave.
1800. godine, nadbiskup de Bello iz Pariza izumio je grijač kave tipa lonac podijeljen u dva dijela, koji je posebno dizajniran kako bi spriječio da se aroma kave prelijeva. Može se reći da je predak današnjeg lonca za kavu. Ovaj je lonac postavio mljevenu kavu u posudu u obliku rupe na vrh lonca za kavu, a iz njega se izliva topla voda. Voda teče na dno lonca za kavu kroz ove male rupe u posudi. Karakteristika je da koristi hladnu vodu za ugašenje, polako vađenje suštine kave kap po kapi brzinom od 40 kapi u minuti. Zbog izuzetno spore brzine, za ekstrakciju treba odabrati vrlo fino mljeveni prah za kavu. Kava se uzgajala na ovaj način sadrži vrlo nizak kofein i okus posebno osvježavajuće.
1840. britanski morski inženjer Nabel izumio je sifon grijač kave. Ovaj grijač dizajniran je na temelju principa da kada voda proključa, tlak zraka u posudi koji sadrži prah za kavu smanjuje se, pa se kipuća voda automatski usisava u kavu. A ovo je prethodnik belgijskog lonca za kraljevsku kavu.
